Koaksijalni kabel koji se najčešće koristi za podatkovnu komunikaciju je vrsta TV kabela s više slojeva. Najdublji dio je jednostavno bakrena žica s izolacijom (dielektrikom) koja je okružuje. Zatim je prekriven bakrenom mrežom (folija ili pleteni vodič) i prekriven vanjskim izolacijskim omotačem koji ga uzemljuje. Izolacijski dielektrik ima veliki utjecaj na kabel, uključujući kapacitet i induktivitet kabela. U najosnovnijem smislu, koaksijalni kabel ili koaksijalni kabel je put prijenosa visokofrekventnih električnih signala bez smetnji.
Iako će mnoge varijante imati čvrsti dielektrik, moguće je imati onaj od pjene s puno zraka ili neke druge vrste plina. Time se smanjuju gubici upotrebom vodiča većeg promjera u sredini. Varijacije pjene mogu pružiti do 15 posto manje prigušenja. Loša strana je njegovo upijanje vlage, što povećava gubitak.
Ovaj kabel je onaj koji tvrtke kabelske televizije koriste između korisnika (kuća i tvrtki) i antene zajednice. Izvedenica naziva koaksijalni temelji se na činjenici da kabel ima jedan fizički kanal koji nosi signal okružen drugim koncentričnim fizičkim kanalom, a oba prolaze duž iste osi. Ovi kabeli mogu prenositi informacije velik broj milja. Ponekad ih također koriste telefonske tvrtke od središnje lokacije do stupova u blizini korisnika ili tvrtke za Ethernet ili LAN veze.
Izumio ga je 1880. Oliver Heaviside, engleski matematičar i inženjer, koaksijalni kabel nije uspostavljen kao međukontinentalni sustav sve do 1940. od strane AT&T-a. Struktura kabela koja uključuje odgovarajući izolacijski materijal osigurava zatvoreni signal na koji neće utjecati smetnje buke duž njegovog puta.
Kao što je spomenuto, materijali i dimenzije, posebice izolacijski dielektrik, igraju veliku ulogu u uspješnosti korištenja kabela. Budući da je karakteristična impedancija osjetljiva na frekvenciju signala, kabel mora imati dielektrik koji neće prigušiti signal ako je iznad 1 GHz. Primjena diktira električne karakteristike koaksijalnog kabela, sa standardnim primjerom okruženja umjerene snage korištenjem 50 Ohma. Antene za kućnu instalaciju su na nešto više od 75 Ohma.
Postoji više od jedne vrste koaksijalnog kabela. Na primjer, neki imaju jednostavne konektore, a neki komplicirane kombinirane veze i veze za različite aplikacije. Neće svi biti ni super čvrsti, iako je to uobičajeno zbog konstrukcije, količine izolacije i debljine žice.
Postoje temeljni električni parametri koji idu uz koaksijalni kabel. I, naravno, postoji način da se to izračuna. Kratki primjeri su u nastavku.
Za kapacitivnost shunta po jedinici duljine, opet, sve ovo ovisi o primjeni i okruženju u kojem će se kabeli nalaziti. Neki problemi povezani s korištenjem koaksijalnih kabela mogu uključivati curenje signala, šum, petlje uzemljenja i struju zajedničkog načina rada. Elektromagnetska polja mogu proći kroz oklop kabela (ili obrnuto) i mogu uzrokovati šum ili poremećaj signala.
Za više o kabelima i instalaciji: "Kako instalirati kabel s više vodiča", kliknite ovdje za informacije o kabelima s više parica, o koaksijalnim kabelima RG59 i RG6.
