Ako pitate koliko brzo elektroni teku niz kabel, tada je brzina drifta, prosječna brzina kojom elektroni putuju u vodiču kada su podvrgnuti električnom polju, oko 1 mm u sekundi. Tako prilično sporo. Ali ako je od interesa brzina kojom se informacija može prenijeti niz vodič, onda je to određeno brzinom elektromagnetskog vala koji prolazi kroz elektrone, a koji se širi brzinom bliskom brzini svjetlosti. Dimenzije žice i električna svojstva, poput njezine induktivnosti, utječu na točnu brzinu širenja, ali obično će biti oko 90 posto brzine svjetlosti – oko 270,000 km/s.
Dakle, ako želite dobiti neke informacije od točke A do točke B, onda ćete biti ograničeni time. Ništa ne može putovati brže od brzine svjetlosti, a to je ograničavajući faktor u dizajnu neke elektronike, kao što su procesori, gdje se stvari smanjuju kako bi udaljenost između dviju točaka bila što manja kako bi se povećao brzina kojom se stvari mogu obraditi. Iako bi razvoj koji koristi kvantnu mehaniku mogao pružiti način da se to zaobiđe.
Glavna stvar koja nas obično zanima kada je riječ o kabelima je koliko se podataka može njime poslati u isto vrijeme. A na to utječe način na koji se podaci šire i duljina kabela. Što se viša frekvencija koristi, to je veće prigušenje ili gubitak koji se javlja kako idete dalje niz kabel. Jedna od stvari koja se događa u svim električnim medijima, uključujući kabele, jest da šum nastaje nasumičnim sudaranjem elektrona, au nekom trenutku signal će postati toliko nizak da će biti usporediv ili manji od razine šuma i nećete moći razlikovati to dvoje. Dakle, za vrlo kratke kablove frekvencija može biti visoka, ali za duže mora biti niža.
Stoga su potrebne neke smjernice kako biste znali koji kabel koristiti u različitim situacijama. Za digitalni prijenos podataka dvije vrste kabela koje se najčešće koriste su upredena parica i koaksijalni kabel. Kabeli s upredenim paricama mogu se odrediti za prijenos 10 Mbps (Mega bita u sekundi), 100 Mbps i 1000 Mbps (ili 1 Gigabit) na udaljenosti do 100 metara (plus 10 metara repa na svakom kraju). Koaksijalni kabeli mogu se odrediti za prijenos 10 Mbps ili 100 Mbps na udaljenosti do 500 metara. Neki davatelji internetskih usluga mogu dobiti do 1000 Mbps ili 1 Gbps, iako je to neuobičajeno. Postoje neki specijalizirani kabeli koji se koriste u laboratorijima koji rade do 10 Gbps.
Za Ethernet veze mogu se koristiti i kabeli upredene parice i koaksijalni kabeli; upletena parica koja se često naziva tanki Ethernet, a koaksijalni kabel debeli Ethernet. Tanki Ethernet, koji se često proizvodi kao CAT5E ili CAT6 kabel, je ono što se općenito koristi za povezivanje računalne opreme zajedno ovih dana, a vjerojatno ćete imati neki spojen na svoje računalo koje ga povezuje na internet. Debeli Ethernet općenito se koristi za glavne kabele u zgradama.
Gore navedeno se odnosi na ono što se naziva komunikacija osnovnog pojasa, tj. nema modulacije. Ako se koristi modulacija, gdje su podaci superponirani povrh frekvencije modulacije, tada se mogu prenositi mnogo veći kapaciteti podataka. A s posebnom opremom za kodiranje na oba kraja to se može dodatno povećati. To ćete doživjeti svaki put kada gledate program na TV-u. U Ujedinjenom Kraljevstvu postoji 69 mogućih UHF kanala (ili ih je bilo sve dok neki od njih nisu rasprodani za korištenje na mobilnim telefonima) i svaki može prenositi do 20 digitalnih televizijskih postaja. I sve će to dolaziti od vaše televizijske antene do vašeg TV-a, kako bi tuner sortirao i prikazao stanicu koju ste odabrali. Zamislite samo koliko je to podataka. To je moguće jer je slika kodirana i komprimirana na kraju prijenosa, a zatim dekodirana na kraju TV-a. Dakle, skromni koaksijalni kabel koji vodi od vaše antene do vašeg TV-a prenosi goleme količine informacija ili podataka, iako u bilo kojem trenutku pristupate samo malom dijelu.
